Čupam si umom korijene kroz žile još zrncima krvlju tečne
Kidam naboranu kožu zubom očnjaka
Postojim valjda da se rolam po trnju golom guzicom bijelom
Izjedam si srce hladnoćom leda
Okrenuo bih sam sebi vrat naopačeke gledajući sebi iza leđa.
Krenuo uzbrdicom da nizbrdicom prije stignem
Na sam kraj razgranatog korijena svog umornog početka
Ubijen sobom bez novog začetka.

U svojoj samoći neostvarenih želja sakupljeni u smotuljak suze predajemo se svojoj tuzi.
Lomljivo ko razbijeno zrcalo duše grebe nam srce gurajući pogled pred zid nemoći.
Osušene suze ispucane.
Suši ti usne drhtave.
Tuga ti tijelo boli  opušteno lomi korak ti popušta uvlačeći kožu naboranu u sebe.
Slomi te  polako i podmuklo ili ti u trenu ćušku u lice ko bičem zareže ostavi
ocrtane sramotne ožiljke sreću uskraćuje tako se sramiš tugaljivo samoga
 sebe uvlačiš se u sebe izbjegavajući ljude prepuštajući se tuzi  jer
hrani se kad ostavi te ljubav ili kad ne ostvari ti se sanjivi san.
Patiš tugu noću.
Danju je dišeš.
Uzdišeš.
Izjeda ti srce.
Krvari.
Želiš nestati netragom.
Sakriti.
U tišini svojoj.
Zaplakati.
Sebe s tugom.
Utihnuti.
 
 Zdravko Odor
 

Kao da smo osuđeni ljubavnom  patnjom spotičemo se o  nju ljubeći sočno limun.
Peče nas u želucu ko žestica bode nesanicu noćima budi al toplo nam je srcu.
Mislima nam klize zadnje suze.
Kiseli osmijeh pogleda u oči.
Ne sjećamo se zašto i kako je došla tako iznenada niodkuda a godinama čekana.
Izdamo ovjenčanu obitelj spoznavši  kako i nismo ono što smo do sada bili a
misli ti  u svakom trenutku daha osjete miris i nježnu kožu s neba poslane
anđeoske ljubavi preispitujući postojanje boga kršimo u isto vrijeme
načela vjere i morala a ipak odlazimo s drugim u toplu postelju.
Spoznajemo razliku ljubavi i strasti.
Konačno cjelinom sebe volimo.
Strastveno.
Stvarnost nam razbija glavu.
Ubija.
Iz ljubavi otkidamo dio srca.
Krvarimo.
Krvavog ljubavi poklanjamo.
Ostavljamo.
Drugo srce će tako ostati.
Preživjeti.

Zdravko Odor

  
Na prozoru oslikane oči čekaju uprte o staklo cakle jesenje kiše trnci toplinom tijela.
Dotakne trbuh jagodicama krv u glavi pomiče granicu stvarnosti u okviru prozora.
Licem naslonjena na mokro staklo
Razlije se u dijamantnu svijetlost. 
Osjeti toplinu njegovih usana ugriz u vrat  grči tijelo  staklom hladi vrle usne.
Mišići napeti isprepleću užarena gola tijela u grču se traže kao plesom tanga
za ruku je hvata lice na lice joj naslanja smanjuje raskorak i njegovo
koljeno stišće drhteći tijelom grudi mu na lice prislanja nudeći se
upija do dna sebe tečnosti svojom  ispunjavajući se do kraja.
Ruku svoju nogama silinom steže.
Prstima topli brijeg miluje.
Uzdahom.
Oko nje je u svakom kutku.
Dahu.
Osjeti mu miris.
Snagu.
Dlanom prstiju želju oslobađa.
Smiruje.
Zadovoljna niz prozor klizne.
Zgrčena.

Zdravko Odor

Obilježavam mojim mirisom tvoje  pore svjesno utiskujući se duboko pod kožu ti glatku.
Meškoljim se u tebi ugađajući svojim čežnjama željan dodira maštajućih snova.
Srcem ću se raspršiti sretan.
Zauzeti cijelu ti nutrinu.
Bljesak sjaja tvojih očiju vidim uzavrelim venama putuju strmoglavo vrhovima prstiju.
Udišeš svoj grč prepona i umivaš me s njim sklupčanog ko zametak u tebi stišćući
 me snagom lavice  šireći poglede uokolo ne dajući nikome svoj plijen u užitku
gladne strasti ni u trenutku kad popustiš ugriz usana kako bi me ponovo
udahnula i ko žedna vode žeđala strast nakupljenu godinama.
Oslobođena okova nebu plačeš.
Sretna pod zvijezdama.
Uživaš.
Plavim tvojim tekućinama.
Osluškujem.
Ljubim ti srce sobom.
Osjetiš.
Puca strast vikom.
Oslobađa.
Rađa se mrvica.
Ljubavi.
 
Zdravko Odor

Sijalo joj tijelo kao sunca sjaj prpošno uspinjući svoje obline na prkos svijetu začuđenom.
Sada je negdje zatočena ptica slabo odjevena ni za vjetar od nje ostade samo sjena.
Pjesme su je moje dirale bolom.
Opojni nalet ženstvene siline.
U meni stanuju grčevi bola bodeći struje niz svilu i prigušena svjetla moje bespomoći.
Prazan je hodnik moga srca samo bol se nastanila i ne mogu se iskrasti svitanjem
iz njegovih misli dok trnovitim putom stopala slaba krvarim iako mi posipaš rosno
biserje da koraku mome bude meko dok trnovitim putom ulazim u tvoj
san gdje ćeš me noćiti dahom pokrivati i pred jutro poljubcima jutriti.
Tetoviran tvoj lik u zjenicama.
Svjet kroz tebe gledam.
Tužan.
Na dlanu te grijem.
Čuvam.
Osjećam kako dišeš.
Hrapavo.
Oslobodit ću te.
Okova.
 
Zdravko Odor

  Ukrast ću te večeras samome mjesecu što ti srebri kosu plavu zvijezdama što ti iskri zjenice.

Vezat ću te zagrljajem ustima ti šutjeti usne  pokidati haljinu grudi ti bijele gledati.
Potom milovati i ljubiti.
Lopovsku žeđ utihnuti.
Ne žalim za krađu a za kaznu sam sebi sam sudac i  krvnik bez milosti i sažaljenja.
Dovest ću te na ušće želja do ponornica mojih slapova kapljicama  poprskan
po tebi i  biti zrak tvoje topline kapljica tvoje nutrine trzaj tvojih lelujanja
smiraj tvoga vriska topeći se u  tvojim mekanim ružičastim cvjetovima
ljubiti te sobom do jutarnje rose što suncu se jutrom ko žrtva daje.
Pogođen vlastitim sječivom.
U dlanu ti moje lice.
Srce.
Kuca još koji tren.
Proboden.
Lopov na smrt.
Osuđen.
A samo sam ti snove.
Ukrao.
 
Zdravko Odor

 U trenu si izazvala titraje moje nutrine okupirajući mi misli neznanko priželjkivana.
Možda sam i ja tebi nedosanjan san i želiš  sa neznancem usnuti snove skrivene.
Dar tvojim emocijama.
Tvoja topla nota.
Usnama vrelim dodirnuti želje koje se razlijevaju našim tijelima milinom topline.
Biti slatka tajna u preskočenom otkucaju srca rušeći sve predrasude kupajući
se u najmirisnijim kupkama misli uzburkanom opojnom pjenom dodira
anđeoski čisti pred nebom u kojem dugo plutamo tražeći se u kiši
zvjezdane rose trepereći san o mirisu kože uzdahu vrućine.
Tšina oslobođenog vriska.
Slatkoća grča tijela.
Uzdaha.
Otisnute vlažne usne.
Poljupcem.
Dlan dodira zaustavljen.
Vječnošću.
Dosanjati ove snove.
Zbiljom.
 
Zdravko Odor
 

Jutrom mi snenog sunce sa ostatkom mjesečine slika zjenicama  bisere zaspalih zvijezda.

Postelja se meka svilena proteže po meni istkana našim otiscima toplih dodira.
Krv zrnca kotrlja.
Žilama tutnji nabujala.
Sjećanjima.
Sva naša jutra osmijehom svitala poljupcima zapečaćena pogledima u sjećanja slikana.
Dodirima  prebrojavanjem madeža vrhovima prstiju pamćena u dlanovima dojke
otisnute usne trbuh označile stisak bedara rebra na slabinama otisnuo
slatkoću nutrine ko eliksir života dugo guštao lebdio uzdasima
uvijanjem joj tijela dok se u meni gnijezdila.
Ostavljali otiske sebe.
Za uzdahe sjećanja.
Želje.
Jutro me umiva mirisom.
Sjete.
Upamćene mekim dodirima.
Žene.
Njezinom se mekom kožom.
Oblačim.
 
Zdravko Odor

 Udarana uraganima burama vlažnim slanim grijana paklenim žarom ljetnim suncem.
Mjesečinom noću  hlađena pojena samo bisernom rosom tek probuđenog jutra.
Prkosno stoji u srid stine.
Ponosna.
Drhtavo se bori za plod.
Maslina.
Zrela i puna kroz žrvanj stišnjena  do posljednje kapi iscijeđena kapa o kamen cureći ulje.
U bočici se ogleda i prolivena u šaku  postaje nektar i pohlepa koži igrajući klizavo između dlanova i napetih mišića miluje lice i vjeđe vrat i leđa trbuh koji podrhtava tjerajući kapljicu da klizne među prepone pa niz nogu i nazad na gluteuse utegnute
I tako klizavo toplo i nježno probudi želju za željom bezobraznu.
Ruka rajska klizi dlanovima.
Krv tjera u kipnju.
Maslinasto.
Spojen dlan i malinovo  ulje.
Ljubavlju.
Muškarac i žena.
Maslinom.
 
Zdravko Odor
 

 Kotrljan milenijima izudaran valjanjem siline vode koritom mora kroz planktone i koralje.
Usitnjavan u kamenčiće raznih oblutaka izbacivan na obalu pa opet morem vraćan.
Valovima ko filigramom ispisan.
Kamen.
Smrvljen usitnjen zrnasto.
Pijesak.
Tepih raširen obalom ko rukom posipani cakle se suncu  zrnca valovima i bosim nogama.
Bosonoga sa sandalama u ruci ko gazela ponosno hodi toplom srebrnom podlogom natopljenom morskom slanom vodom dok joj tabane zrnasti pijesak miluje
ko ljubavnik ljubi golicajući joj članke plazeći uz potkoljenicu poneki
i do bedara vrelih pronađu put i osušen vrelinom klizne kožom.
Pogleda tužnog za stopalom.
Oči joj čiste boje Cetine.
Bistre.
S pijeskom oslikane.
Cakle.
Poljubac mu u valove.
Šalje. 

Zdravko Odor

 

 

 

Stojeći na hridi pogledom u plavetnilo plavog mora očiju modrih valova oslikava leptira. 
Priziva ga s cvijeta izniklog iz kamena sprženog suncem žednog kapljica rose.
 Mjesečevom sjenom zaštićen.
Noću.
  Rosom žeđao pelud.
 Jutrom.
Rukom krene otvorenog dlana pogledom zjenice molićavo prizivajući šarene titraje.
Ugodna jeza topli mu tijelo golica ispod kože  i stvori se vrtlog boja titrajem
 krila usklađuje ritam otkucaja srca i nebo prekriju leptiri rukom vođeni
stvarajući  sjajnu treptavu zvijezdu repaticu a čovjek koji je volio
 leptire svojom voljom i očima vodi ih slobodno.
Željama svojim nedosanjanim.
Ženama u krilo sleti.
Leptirićima.
S njima im srce grije.
Titrajući.
U ženi toploj.
Pulsirajući.
 
Zdravko Odor

 

Plazeći vrhu mirisnom cvijetu derem već krvave dlanove izoštrenim kamenim hridima.
Tabani utiskuju fosilnu sliku bojanu slanim kapljicama miješanu crvenom krvlju.
Iscrtane šare po leđima.
Ko freska slikane.
Bičom.
U pećini zaklon od sunca izvorom vode mami rane suhim  okusom  ispucanih usana.
Izazov mirisa otvorenog cvijeta drhtavo  suncu nudi tučak grči se pa ispruža
savija u klupko pa otvara latice ko bedra prpošno u vis dižući miris
 ko grudi ih nadima suzom milosti kaplje kamen  moleći vjetar
da tisuću  zlatnih zrnaca peludi  prospe u nju.
Nosim joj želju penjući se.
Prah pun mene.
Ne ispuštam kamenom poderan.
Mami me pulsirajući.
Opija.
Uspijevam prah prsnuti.
Oploditi.
 

 Zdravko Odor

Pjevaš skriveno svoju dušu
pticama
plavetnilom krupnih očiju  upijaš
mirise
toplinu zračiš putanim tijelom
skladnim
tvoje bradavice prkose prelijepim
grudima
usnama popiješ užitak strasti
dodira
ugrizom usnica usisavaš
strast
u lavicu se opstanka vrste
pretvaraš
zapleteš tijelo glatkim
tijelom
ko žrtva  se na oltar
daješ
stišćeš se zrela šireći toplinu
zebnje
meni na dar uvlačeći mene u
sebe
i vrisak i silina stiska ne bole
ugodu
ni žuljanje kreveta ni
jastuka
raspršeni nama prah ljubavi
cakli
spušten  ti u međunožje
odmaram
mirisi orhideje šire se mojim
nosnicama
ruku joj na stomaku osjetim
nježnu
usne se dodirnu oči požele još
jednom
 
Zdravko Odor
 


 

Gradeći svoj dvorac opleten ružama ubola se na trn a krv kapala niz kamen zidajući  kulu.
U nedodirljivom  bedemu  posutom suhim ružinim laticama skriva sebe godinama.
Mami čeznutljivim mirisima.
Poezijom duše viče.
Tiho.
Oskrvljena ubodom života reže puzave bršljane kako nitko u kulu zaključanu ne bi ušao.   
Stihom šapuće prošlosti zaborava s njime zaziva skrivene želje putane šireći mirise
dodira uzavrelog tijela zaranja nokte u mišićavo tijelo ugrizom za rame
kliže gole grudi po prsima mu dražeći popršne malinaste bradavice
uranja mu u oči ogledajući svoj vrisak orgazma.
Trese se bedem potresom vriska.
Vrhunca želje.
Maštom bez toplog dodira.
Stihom pisanim krvlju.
Penjem se.
Mirisu joj prilazim.
Dodirom.
 
Zdravko Odor

Plava vlas stisnuta u toplom mi dlanu pamti mirise uvojka kose otisnute u oknu prozora.
U ovojnici boja mojih isijavanja ostale su pokretne slike njenih vlažnih usana.
I oči nemirni valovi modri.
Madeži nježnog lica.
Iskre žara.
Željom da prenese mi svoju tugu naslaganu joj na život posloženih u sjećanja ne plače.
Uvijanjem ruku poput plesačice mimikom osmijeha svoju svjesnost zarobljenice
patrijarhata izriče izravno mi u oči dok kradem dodir grijući joj hladnu ruku
prateći svaki pokret micanja usnica i dekoltea savijanja oblina kukova
premještanja nogu šarajući zjenicama po skladnim obrisima guze..
Diskretno da ne primijeti.
Kradomice.
Čitam je njezinim pjesmama.
Osjećam dubinu joj nemira.
Pišem vrele želje.
Prstima po madežima.
Usnama.
 
Zdravko Odor
.
 
 
 
 
 

r

Zvjezdanim srebrom
negdje
na prapočetku
niče klica
ljubavlju dana
Stisnuto
u toplinu nutrine sigurnosti
stvoreno
plodom mojih gena
ploda
preneseno na moja
pokoljenja
vrisak njezinog plača
suzi moje zjenice
Rodila se radost
I bit će uskrsnuće
Kao Sv Stošija
Zaštitnica
Osmijehom
Tijek života.
Opstanka.
Na radost joj
Roditelja i
mene djeda

(i tako konačno postao djeda)

Zdravko Odor

Bocka ježasto grlo steže ko zmijastom omčom bol u grlu hrapavo ispuštajući cvileći pisak.
Suze ko iz ne presušenog izvora crtaju put izravno iz nutrine očima mute plavetnilo.
Ostavlja pjeskovito korito.
Pijesak iznova draži oči.
Žulja.
Pogled uprt daljinama  zalijepio se prašnjavim kamenim  putovima zakovan zjenicama.
Milovane misli  užareno kovitlaju sjećanja mirisa vrveće svjetine kolodvora mirisa
guma i benzinskog isparavanja hodom gazele dolaska lepršave kose i sve
 nestane  izgubi se u nekom drugom vremenu osim naše  aure mirisa
s dodirom naših usana stvarajući  opijum vječne ljubavi.
Sjećanja me tamo vode.
Oko vidi.
Sve velike ljubavi su čini se daleke.
Osjetiš li miris sasušenih suza.
Na licu mi.
Zalijepi se za mene.
Drhtajem..
 
Zdravko  Odor

Ćuteći koračam tišinu njezinih mekih stopala topline utisnutu u kožu mojih sjećanja.
Nosnice upijaju plavičaste oblake mirisa cakleći zjenice pijeskom obale trepavica.
Ljubav joj  na more miriše. 
Luka je smiraja duše.
Moje.
Usporeno ne zastajkujem hodeći tragovima svjetlucavih pješčanih otisaka njezinih stopala.
 Omamljen njezinim udisajima mene udišem je magličasto pri  svakom novom koraku
tražeći je po kafićima koje smo obilazili glazbu koju smo slušali u tramvaju mi se
priviđa u magli ispod prskalice toplog tuša tražim je ispod plahte kreveta
 otkrivam mirisne crvene latice tražeći na njezinom tijelu kapljice.
Miris me njezin vodi.
Mami.
Rukom usne kao da  mi golica.
Kao da me za ruku čvrsto drži.
Vodi.
Osjećamo se sjećanjima.
Ljubimo.
 

Zdravko Odor
 
 

U brzacima kapljica čistine potoka tražim ribicu zlatnu od čistoće neuprljanih misli.
Ljudi na obali glistom nadmudruju krupnu srebrnasto vretenastu lovinu.
Izroni iz te pohotne svjetine.
Gmiži u nebo..
Upornošću.
Lov je to duša na caklastoj vodenoj površini bez srama i odabira trofeja zlatnog radi.
U vrtlogu kalježa i mulja zla u kojima oštrice britve sijeku misao dah tvoje duše osjetim
 u čistoći bistrine brzog potoka i ne želim tri želje ni  lovcima tvoj ulov u njihove
mreže i gledati njihove oči razrogačeno vesele i dok te na uzicu nižu kao
trofej  naslađujući misli curećim slinama niz ispucana suha usta. 
 Osjeti mi titraj duše.
Dahom.
Za tri želje kradem dio tvoje dobre duše.
Kovitlacem udaha u vječnost.
Udahni me.
Na oblak se popnimo dugom obasjani.
Čisti.
 
Zdravkko Odor